Ovih dana sam na Podhrastovima upoznao najstarijeg stolara u Sarajevu. Vjerovatno i najstarijeg u Bosni i Hercegovini. Mehmed Silajdžić Kemo ima 91 godinu! A zanatlija je od svoje 13 godine. Ovaj simpatični čovjek me oduševio svojim entuzijazmom i bistrinom. Primio me u svojoj kući, u kojoj je skoro svu drvenariju sam napravio.
“Moj otac je bio zidar. Braća su mi također bile zanatlije. Jedan brat, Edhem Silajdžić, je bio vrhunski slastičar u Hotel Evropi, drugi brat je bio slastičar u Njemačkoj, a dvojica su bili jako dobri električari. Sin mi je automehaničar, a evo i moj unuk Kenan se sada bavi restauracijom namještaja i stolarstvom. Radi sa kolegom Igorom. U početku sam ih savjetovao, a sada su obojica postali vrhunski majstori. Nema više šta da im govorim osim da čuvaju ruke i da ne rasipaju materijal” – mudro i sa iskustvom govori Mehmed.
Nema hotela u Dalmaciji koji nismo opremili namještajem
Rođen je u Sarajevu 1928. godine. Na zanat je otišao kao trinaestogodišnjak.
“Poslije završenih četiri razreda osnovne škole otišao sam da učim zanat kod Derve Pavlovića. Zanat se tada učio tri godine, ali sam ja položio već poslije druge. Bio sam sposoban” – prisjeća se majstor Mehmed.
Po završenom zanatu, zaposlio se u tvornici “Bosna”. Posao ga je potom odveo u “Gradsku stolariju”, pa u “Javor”, “Igman”, “Lipu”, da bi radni vijek završio u “Standardu”.
“Nema apoteke u Beogradu ili hotela u Dalmaciji koje mi iz tvornice namještaja Lipa nismo napravili! Enterijer apoteka je tada bio od drveta. Mi smo svi bili vrhunski majstori. Najviše smo radili namještaj, a to najviše i volim. Radili smo ponekad po potrebi i građevinsku stolariju. Najviše i najbolje smo radili sa hrastom i orahom. Ponekad smo koristili i jasen i bukvu. Sve su to dobra drva za namještaj, a sve smo to ručno radili. Nažalost, ni jednog mog kolege više nema. Na Baščaršiji je bilo mnogo stolara. Kada se pravio namještaj za ovu bolnicu na Podhrastovima, nas trojica stolara smo radili na tome. Prije se ništa nije moglo kupiti gotovo, sve se moralo izraditi. Stolar je u moje vrijeme bio gospodin čovjek! Išlo se na posao u odjelu i kravati. Presvučeš se na poslu u radni mantil, pa ponovo kad završiš u odjelo i kući. Kada smo kupovali doručak u granapu, prodavačica uvijek kaže – molim vas pustite majstore da kupe! – kroz osmjeh mi Mehmed govori.
Šmekaš, gledaš i krišom crtaš
Prisjeća se vremena u kojima je postojao i stolarski sindikat.
“Imali smo mi stolari svoj sindikat. Bilo je jako lijepo. Tamo se skupimo, pa teferičimo, dođu ponekad i žene nam i djeca.”
Mehmed se sjeća kako se vodilo računa o kvalitetu proizvoda, ali i o dizajnu i estetici.
“Morali smo se snalaziti za moderan dizajn. Nije kao sada bilo kurseva, kompjutera, stipendija… Fabrika “Lipa” je jedne prilike poslala Sabeta Kučuka, Slobodana Soknića i mene na deset dana u Pariz, na sajam namješataja. Da vidimo kako to oni rade namještaj. Nismo imali fotoaparate, a i da jesmo, bilo je zabranjeno fotografisati. 
Nego ti se nas trojica rasporedimo, pa krišom olovkom na papiru skiciramo to što vidimo. Gledaš dobre i lijepe viseće kuhinje. Šmekaš kakva su joj ono kosa vrata, gledaš i krišom crtaš. Onda ti mi to sve donesemo našem vrhunskom arhitekti Zdenku. Svašta smo mi još vidjeli u tom Parizu. Vidjeli smo i onu katedralu Notre Dam što je sad izgorila. Biće sada veliki izazov restauratorima i stolarima da je ponovo prave. Vidjeli smo i onu ulicu gdje ima gospođa za pare što rade. Nisam mogao da vjerujem koliko ih ima. A mogu vam reći da smo vidjeli i najgore hotele. Spavali smo u jednom koji je navodno imao dvije zvjezdice. Mogu vam reći da nikada u gorem hotelu u životu nisam spavao !”
Autor teksta Darko Udovičić
Fotografije: Darko Udovičić
(prenošenje sadržaja je dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora i autora)
SVIJET ZANATA 