Vjerovatno je svako od nas u svom djetinjstvu osjetio miris, okus ili slušao odjeke različitih zanimanja svojih najbližih. Vjerovatno je mnoge od nas tako nešto dojmilo ili možda čak opredjelilo u jednom momentu za odabir budućeg zanimanja.
Moje djetinjsvo su obilježila tri zanimanja-novinarstvo, stolarstvo i vodoinstalaterstvo.
Tata je bio novinar. Početkom 70-tih živjeli smo u malom stanu na Čengić Vili u Sarajevu, tako da je tatin radni sto bio u dnevnom boravku koji je bio ujedno i mamina i tatina spavaća soba. Na tom stolu je stalno bila plava pisaća mašina Olympia, a kasnije UNIS, na kojoj je tata do kasno u noć svaki dan kuckao uz gomilu napola ispušenih cigareta Kenta. Sjećam se dobro tok snažnog kucanja i „klik“ zvuka kada udaraljke mašine dođu do kraja reda, kao i onog hrapavog zvuka kada tata namješta papir ili ide na novi red. Nekada sam znao sjediti pored njega i gledati kako prstima umrljanim od indigo papira (ako pravi kopiju teksta) gasi svoj Kent i snažno udara u mašinu. Kada sam bio još mlađi tata je znao u stan donositi razne magnetofone, mikrofone i gomilu AGFA, AMPEX i SONY traka za snimanje zvuka. Sve to je takođe imalo jednu vrstu mirisa. Magnetofoni su bili obloženi kožnim futrolama koje su ih štitile, a trake su se nalazile u kartonsim kutijama koje smo ponekad koristili za čuvanje raznih stvari, a ja i brat ponajviše za klikere i sličice fudbalera. Miris tih uređaja je ustvario bio miris studia i režije na Radio-televiziji Sarajevo.
Drugi miris zanimanja, tačnije zanata koji me u svakodnevnici okruživao je bio onaj stolarski od dede Gustija. Deda Gusti je bio stolar. Penziju je dočekao u Galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje je pravio drvene okvire za slike. Povremeno je i dodatno zarađivao van galerije. Kod njega u stanu u malom ormariću su se nalazili čekići, dlijeta, šila, šarafcigeri, šarafi, ljepila i ostali stolarski pribor. Kada je nešto popravljao kod nas u stanu, dolazio je uvijek sa torbom punom alata ili materijala. Uvijek sam bio pored njega da mu kao nešto pomognem, ali i da zabrljam… Obožavao sam da ga gledam kako radi. On je bio mišićav i koštat čovjek. Dok je radio dodavao sam mu pribor i ljepilo čiji mi je miris i dan danas ostao u nosu. Deda je imao zalizanu frizuru “po italijanski” odakle je i bio rodom, malo dužu po sredini, pa kada se nagdne i oznoji taj dio sa sredine glave padne i malo visi. Kada je vruće i kada su poslovi zahtjevniji skine se u bijelu potkošulju i tada se vidi putem naprezanja tada još uvijek dedinih očuvanih misića koliko je posao težak. Poslije završenog posla deda je obavezno prao ruke, ali je uvijek pokoja nit ljepila ostajala na njima. Epilog završenog posla je bila čašica rakije loze koju je osim slovenačkog vina cviček deda Gusti toliko volio.
Treći miris je onaj od maminog strica Žarka koji je bio vodoinstalater. Žarko je bio jako dobar vodoinstalater iz Sarajeva, tačnije sa Baščaršije gdje je imao svoju radnju, ali je poslije jednog vremena prešao da radi u državnu službu. Žarko, moj deda Vojo Dakić i ostala njihova braća i sestre su rođena za vrijeme Austrougarske, a zatim Kraljevine Jugoslavije, na Baščaršiji gdje je njihov otac imao pekaru. Žarko za razliku od deda Gustija nije bio smiren. Kada je radio bio je skoncentrisan, ali prije i poslije posla je bio pomalo mangup, a meni i bratu je to bilo interesantno. Volio nas je kao i mi njega. Za razliku od deda Gustija, Žarko je prvo znao popiti jednu šljivu, mada je više volio lincuru. Njegov podrum je inače bio pun alata, ali i šljive i lincure. Kao i deda Gusti, kada je dolazio kod nas da nam nešto popravi, nosio je torbu sa alatom u kojoj su bila klješta papagajke, kudelja, razni ventili, komadići sapuna, kapice, ponekad i cijevi, razne trake…Torba je mirisala na alat, na silikon, na kudelju. Isto kao deda Gustiju i Žarku sam bio uvijek na raspolaganju za pomoći i odmoći u njegovom poslu, a on je to vjerovatno gutao u sebi, jer da nije, sigurno bi strašno planuo. Poslije završenog rada kao i svaki zanatlija Žarko bi otišao u kupatilo da opere ruke, a zatim uz čašicu-dvije šljive razgovarao sa nama, uz njegovu glavnu riječ, o svemu i svačemu.
Nevjerovatno je koliko neki lijepi i interesantni momenti i situacije iz djetinjstva mogu da se urežu u sjećanja, a u većini slučajeva da odrede profesionalni put čovjeka. Škola daje znanje, ali život i lijepi momenti oblikuju šegrta, učenika ili studenta.
SVIJET ZANATA 